• facebook
  • instagram
  • e-mail
  • privacy
search

Novosti

Intervju s Mladenom Martićem, prevoditeljem Sage o vješcu

30. 10. 2020.

Mladen Martić cijenjeni je i nagrađivani hrvatski prevoditelj i dramaturg. Komparativnu književnost i polonistiku završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a do sad je preveo velik broj književnih djela i kazališnih komada s poljskog jezika. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa te Hrvatskog novinarskog društva. Za Egmont je u zadnje dvije godine preveo čak 7 nastavaka Sage o vješcu, a za iduću godinu priprema i prijevod posljednjeg dijela sage.

 

S obzirom da je svijet Sapkowskog inspiriran slavenskom mitologijom, koliko je lako ili teško bilo prevesti nazive mitoloških bića ili pronaći ih u hrvatskoj mitologiji, jeste li koji od naziva morali sami smisliti? Koliko je hrvatska mitologija detaljna naspram poljske ili one iz knjiga o vješcu?

Rastao sam na pričama Ivane Brlić Mažuranić i ruskim bajkama tako da su mi Poludnica i Baba Jaga, Mokoš i Domaći, Stribor i rusalke, Svarog i Svarožić, oduvijek bili moji. Hrvatska mitologija dio je slavenske, pa su nam bogovi i nadnaravna bića zajednički. Nešto je naravno trebalo i smisliti, prevesti, i u tom sam smišljanju osobito uživao. Nažalost, u cijelu priču s prevođenjem Sage ušao sam navrat nanos i nisam odmah od početka usporedo sastavljao hrvatski glosarij i pojmovnik Sage s imenima mitoloških bića, izmišljenih likova, čudovišta, toponima, oružja… Kasnije mi je to itekako nedostajalo, jer sam u brzini ponešto – svih 7 knjiga Sage preveo sam u samo dvije godine u kojima sam objavio i romane O. Tokarczuk i Z. Miłoszewskog - znao i zaboraviti, pa bih radeći sedmu knjigu morao prelistavati prethodnih šest. Takav bi rječnik bio zanimljiv i kao zasebna knjiga ili barem sastavni dio golemih internetskih fandoma posvećenih Sagi koji u detalje popisuju cijeli Vješčev svijet na petnaestak svjetskih jezika.

Ali da se vratimo mitologiji. Nakon pojave Sage, u Poljskoj se silno povećalo zanimanje za slavensku mitologiju koje je godinama bilo potiskivano što zbog nesklonosti Crkve, što zbog uvriježene nepopularnosti najvećeg poljskog slavenskog susjeda. Danas ta mitologija doživljava renesansu te u Poljskoj na tu temu svake godine izlaze desetine knjiga, od slikovnica do leksikona. Vjerujem da će se i u nas obnoviti zanimanje za zajedničku slavensku baštinu i da će se pregledom radova etnologa, etnografa, povjesničara i drugih stručnjaka ponovo otkriti puno toga zaboravljenog i potisnutog. Mi, bez obzira što ponekad to pokušavamo osporiti, pripadamo slavenskom biću i dionici smo velike baštine slavenskih naroda.

 

S obzirom da ste preveli velik broj djela iz poljske književnosti, možete li reći da postoji nešto što je zajedničko poljskim autorima, ima li sličnosti među njima? Po čemu Sapkowski odskače od ostalih poljskih autora?

Nemoguće je ma koju veliku književnost, a poljska nedvojbeno jest velika i to ne samo po broju književnih Nobela (dosad ih je bilo 5, pa čak i 6, ubrojimo li i Isaaka Bashevisa Singera), svesti na jedan zajednički nazivnik. Ali, ako bismo to ipak morali, onda ćemo ga možda pronaći u strastvenom odnosu prema domovini bez koje ne mogu ni oni pisci koji joj se rugaju ili koji su iz nje odavno emigrirali. Poljska je književnost velika i po svojoj publici. Zanimanje za knjigu je u vremenima bezdušnog kapitalizma manje no u vrijeme represivnog komunizma, ali je još uvijek jako. Poljsko tržište broji čak 70 milijuna čitatelja – uz maticu tu je i tridesetak milijuna Poljaka rasutih svijetom – a s takvim se brojkama da poslovati. Zato poljski nakladnici ne posustaju i neprestano izbacuju nova imena i naslove.

Sapkowski je jedinstven po tome što je žanr fantasyja, prije njega u Poljskoj slabašan i preziran žanr, preobrazio i uvrstio u maticu, tzv. visoke književnosti. Vještac je danas posve ravnopravan lik u panteonu poljske književnosti, a njegov literarni otac jedan od njezinih prvaka. Sapkowski odskače od ostalih poljskih autora i po brojnosti i mladosti svojih čitatelja. Žiri prve velike, nežanrovske poljske književne nagrade, „Pazsport Politiky“, nevoljko ju dodjeljujući Sapkowskom, morao je svom laureatu priznati da „zabavlja“, ali i da to čini „inteligentno“ te da je njegova animatorska uloga u sveopćoj krizi čitanja neprocjenjiva.

Sapkowski - kojega bismo i mi u nastavku ovoga razgovora mogli skratiti na početna slova imena i prezimena, AS, kako to čine obožavatelji - odskače i po doista neusporedivom svjetskom odjeku. Ima još puno poljskih pisaca koje se u svijetu čita i objavljuje, ali AS je iznad svih. Vještac danas nije samo wiedźmin ili witcher, nego i zaklinač, vědmák, der Hexer, noituri, el brujo, bruxo, sorgin, raganiai, vladźmar, bruxiot, veiviser, vajak, wid'mak, efsunger, mkhedvari, wushi… Nova izdanja Sage izlaze neprestano, do danas su se pojavila na 46 jezika s prodanih 18 milijuna primjeraka, a prodaju se u 80 zemalja.

 

U jednom ste intervjuu spomenuli da niste ljubitelj fantasyja, no Vještac Vas drži u neizvjesnosti, zašto je to tako? Koje je Vaše čitalačko iskustvo sa Sagom o vješcu?

Moja je generacija čitala SF. Ja sam, kao mladi polonofil, još ne i polonist, čitao ponajviše čudesnog Lema. Čitao ga je i njegov sugrađanin (obojica su iz Łódźa) i moj vršnjak AS. Fantasy je došao kasnije i nekako smo se mimoišli. Pratio sam izdaleka uspon Sapkowskoga, ali – stid me priznati - nikada nisam stigao uzeti u ruke nijednu njegovu knjigu. Kada mi je Davor Uskoković u ime Egmonta ponudio da se prihvatim Sage, učinio sam to uz ogradu da moram najprije pročitati bar prvu knjigu. No odmah sam pao pokošen, ne Vješčevim mačem, nego autorovom svježinom i duhovitošću. Radeći kasnije, uživao sam u svakom retku. AS je dugo godina radio kao komercijalist u vanjskoj trgovini i u književnost je ušao razmjerno kasno. No oduvijek je puno čitao, i to na više jezika, što mu je, uz izniman pripovjedački dar, omogućilo da nevjerojatno vješto isprede veličanstvenu priču situiranu u fantastičan svijet, ali koja govori o našem realnom. U Sagi se isprepliću motivi poljskih bajki i legendi s bajkama braće Grimm, arturijanskih legendi s Beowulfom, američkog noir krimića i poljskog pozitivizma, a ispričane su čudesnim jezikom u kojemu prepoznajemo i jezike, npr. Henryka Sienkiewicza i Raymonda Chandlera. Galeriju opčinjavajućih likova predvodi Vještac, jedini poznati superheroj koji prelazi put od nepobjedivog istrebljivača čudovišta svih fela do kostobolnog čangrizavca punog svakovrsnih posve suvremenih dvojbi i strahova.

Jesu li se pokrenuli neki novi trendovi u poljskoj književnosti otkad je Sapkowski doživio svjetski uspjeh? Jesu li se poljski pisci više ohrabrili u području fantasyja ili književnosti općenito? Koliko je uspjeh Sapkowskog i činjenica da Poljska ima novu nobelovku doprinijela interesu za poljsku književnost u hrvatskoj i u svijetu?

Nisam siguran u pokretanje novih trendova, ali fantasy se kao žanr u Poljskoj silno ohrabrio. O globalnosti toga trenda ne mogu suditi, ali da se nešto mijenja osjećam na svojoj prevodilačkoj koži. Više ne moram nikoga uvjeravati u veličinu poljske književnosti. Urednici koje sam prije morao dugo nagovarati, sada su me čak počeli zvati s konkretnim prijedlozima, jer očito prate što se događa u Poljskoj. Sretan sam što su poznu jesen moga prevodilačkog rada obilježili AS i Olga Tokarczuk. U protekle tri i pol godine, od 10 knjiga koje sam preveo, čak je 8 iz pera to dvoje velikana, a oboje su se našli na popisima najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj. Niz se nastavlja i u 2021. U proljeće mi Fraktura objavljuje prijevod Olginih „Bizarnih priča“, a do ljeta će Egmont tiskati i 8. knjigu o Vješcu – „Sezonu oluja“. Znam da slične promjene osjećaju i brojni moji izvrsni mladi i mlađi kolege, posljednjih su mjeseci vrsne prijevode objavili i Adrian Cvitanović, Đurđica Čilić, Emilio Nuić i Dalibor Blažina.

Pratite li novosti o Sagi o vješcu? Jeste li gledali Netflixovu seriju The Witcher? Koje je vaše mišljenje o popularnosti serije i Sage o vješcu općenito, je li ona opravdana? Što mislite, što je bilo presudno za svjetski uspjeh knjiga o vješcu?

 

Teško je pa i nemoguće pratiti sve što se događa sa Sagom. Vještac je i prije Netflixova serijala, koji nažalost ili nasreću još nisam gledao, nadahnuo više desetaka strip albuma, dugometražni poljski film i TV serijal, nekoliko opera i musicala, desetke verzija društvenih igara, brojne velike multimedijske i glazbene projekte. Tisuće cosplayera širom svijeta rekreiraju njegove poduhvate. O tri generacije računalnih igara, neću reći ništa. Mlađi od mene znaju da su uz Minecraft najprodavanije igrice u povijesti. Veseli me što su i one, inače izvorni poljski proizvod, potvrdile moć i potencijal književnog izvornika. Nakon što su prije nepunih godinu dana AS i kreatori igara iz CD Projekta RED potpisali novi sporazum o suradnji, sasvim sigurno će u svijet ubrzo izaći još bezbroj novih derivata. A znalci kažu da sada više nije isključena ni pojava 4. generacije igara.

„Vješca“ su još početkom devedesetih prvi prepoznali Česi, a odmah za njima Rusi. Slijedili su ih Litavci i Nijemci, a onda dugo nitko. Početkom novog tisućljeća „Saga“ izlazi na španjolskom i preplavljuje cijelu Južnu Ameriku, a zatim i Italiju. 2007. i 2008. dolazi do engleskog i američkog izdanja, a Azija se fanovima pridružuje iza 2010. Bijeli vuk se pojavljuje najprije u Japanu, pa na Tajvanu, u Kini… U lipnju 2015. „Posljednja želja“ dolazi na prestižnu listu bestsellera „The New York Timesa“, a 2016. AS osvaja World Fantasy Award i penje se na sam vrh s autorima poput Stephena Kinga ili George R. R. Martina.

AS je u dobro poznat žanr fantasyja unio svjež dah, višeslojnost priče, profinjeni humor, metatekst i intertekstualnost, egzotiku slavenske podloge i mrak starih europskih bajki, stvorio dojmljive i neobično žive likove koje su prepoznali i u kojima su se prepoznali mnogi. Vrhunska literatura dobila je dvanaest godina nakon pojave i adekvat u mediju računalnih igara, pa su ubrzo igrači posezali za književnim predloškom, a književni fanovi za igricama. Usporedo s izlaskom Sage u svijet pojavile su se velike ekranizacije Tolkiena, a sinergijsko djelovanje imale su i kasnije megapopularne „Igre prijestolja“. Sve je to pridonosilo rastu fenomena koji će nas zaokupljati još puno godina i kojemu se ne naslućuje kraj.